U nastavku intervjua otac Aleksej priča: “Jerusalim mi je zaista prionuo za srce. Bio sam pet godina tamo, ali je blagoslov starca Ignjatija bio da se vratim u svoj narod i to sam ispoštovao. Verujem da je mnogo bitno da čoveku mora srce da zaigra ne samo što se tiče mesta, nego i u susretu sa ljudima. U svakom susretu čoveku treba da zaigra srce, ako mu ne zaigra negde postoji problem da li kod njega ili kod onoga koga susreće. Neki put dođe i objašnjenje, kad ostane hladnoća u susretu, kasnije se opravda zašto je tako. Ja sam shvatio da sam molitvama Svetog kneza Lazara ostao u životu da bi se obnovio ovaj manastir, jer po svim indicijama trebalo je da se upokojim kada sam bio bolestan. Nisam se upokojio, to je bilo tačno nakon 35 godina mog dolaska u manastir.
Nastavak: Intervju sa ocem Aleksejem vodila je gospodja Ljiljana Sinđelić-Nikolić, ceo intervj možete pročitati
na ovom linku.
6. Putopis: “Vizija o caru Lazaru". autor: Nenad BadovinacKako bih vam još bolje prikazao duhovnu lepotu i snagu manastira Svetog Luke u mestu Bošnjane, predstavljam vam moj putopis o poseti ovom svetom mestu. Bilo je to 2009. godine. Rano ujutro, gospodja Ljiljana Sinđelić-Nikolić i ja krenuli smo na put iz Beograda prema Kruševcu, odvajamo se za Varvarin i onda ka malom selu Bošnjani gde se nalazi istoimeni manastir posvećen Svetom evanđelisti i apostolu Luki. Došli smo ovde kako bi snimili intervju sa igumanom, arimandritom Aleksejem. Za ovaj intervju sa ocem Aleksejem, blagoslov smo dobili od oca Gavrila. Stigli smo na vreme, tačno kako je bilo dogovoreno, u 11 sati, jer je tada bilo vreme posluženja ručka. Otac Aleksej je spremao ručak tog dana. Dok je za to vreme, sabrat manastira, otac Luka sa vernicima radio u voćnjaku oko obrezivanja voćki. Ušli smo u trpezariju i odmah seli za sto, pred poslužen ručak. Posle molitve i blagoslova, otac Luka nam je sipao supu. Jeo sam je potiho, oslanjajući se čulima na temu o kojoj je pričao otac Aleksej. Otac je pričao o načinu pripreme hrane u manastiru Dečani. Pomalo neskroman, zamolio sam oca Luku da mi još jednom napuni tanjir supe koja je odisala zdravljem. Supa je skromna, ali zadivljuje broj mirođija u njoj. Najrasprostranjenija mirođija po površini supe, bila je očeva pažnja s kojom je otac Aleksej kuhao supu.
Nakon supe, otac Aleksej nas je poslužio skromnim krompirom, koji je u posudi bio poslužen na Dečanski način. Supa i krompir su stigli iz bašte oca Alekseja, koju on prirodno uzgaja i bere prirodne plodove, koje priprema na način po staroj dečanskoj školi. I okus krompira je bio obogaćen sa mnogim mirođijama, travama, prirodnim dodacima koji su mu naveliko pojačavali ukus. Posebne trave za pripremljeni ručak rastu u manastirskoj bašti, i one su obogaćene molitvama oca Alekseja, tako da nije čudo da se njihov ukus velikom brzinom prostire iz tanjira celom prostorijom, kao miris tamjana u crkvi. Posle ručka otac nas je pozvao da sednemo u salon, gde smo se sestra Ljiljana i ja pripremali za intervju.
Kroz kraći neformalan razgovor vodio sam reč u smeru teme, a ona je glasila: "Da li ima nešto dublje što hriščanin može da uradi kada komunicira sa Bogom i na koji način čovek može da komunicira sa drugim čovekom na zemlji?". Očev vrlo štur odgovor na ovo pitanje protumačio sam kao način da sa ljudima možemo da pričamo i na daljinu. Ako se osoba nalazi na drugom kraju sveta, a ja na kalemegdanu, uz Dunav u Beogradu, mogao bih da s njom razgovaram bez ikakvih mobilnih uređaja, ali samo ako bi mi reči izlazile iz srca. Odgovorom kojeg sam dobio postajem gotovo siguran da svi možemo razgovarati sa ljudima, isto kao što razgovaramo sa Bogom kroz molitvu i kroz Duha Svetoga.
Duša čovekova je velika svetinja. Jedino se sa srcem možemo odnositi prema duši drugog čoveka. Kaže otac Aleksej da u tom kontaktu mora da čoveku zaigra srce. Tu sam stao, dobivši odgovor, stao sam. Imao sam još jedno pitanje, ali ostaviću ga za kraj. Razgovor je nastavila gospođa Ljiljana. Pratio sam očeve odgovore koji su mi davali znanja da je nepotrebno gledati materijalno. Ili bolje rečeno: Pričao je o duhovnom, pričao je o tome da treba gledati duhovno ili još bolje rečeno: jednostavno, njegove reči su pričale o duhovnosti. Primetio sam da je pričao svojim duhovnim "ja", kojeg nesusrećem u mojoj svakodnevnici, poslovnim razgovorima koje svakodnevno vodim. Osećao sam se kao dete, koje uči da priča. Kao da učim da komuniciram sa ljudima. Smatram da niti jedan PR menadžer iz poslovnog sveta, ne zna da priča na ovaj način kojeg sam danas čuo i osetio. Bez obzira o kojoj temi da smo pričali, uvek je među nama bila snaga duha. Jednostavno u razgovoru treba da se duša izrazi o temi o kojoj priča. Potrebno je dati znamenje rečima, rastaviti reči na slova i onda slova oblikovati ljubavlju. Eto tako bi trebali da razgovaramo sa ljudima.
Opet su mi misli pobegle, moram da se skoncetrišem jer sada će Ljiljana da me pita. "Nenade, imaš li ti koje pitanje za oca?". Usredotočio sam misli na intervju. Setio sam se očeve vizije, pričao je da su njegovi dečački snovi bili ispunjeni stopama duhovnog života. Opisivao je vizije o Caru Lazaru. Čovek može živeti život svoje vizije, to mi je jasno, ali da čak 11-godišnje dete ima viziju života, to je retkost. Koliko je bilo potrebno proći vremena da se ostvari očeva vizija koju je ceo život gledao pred sobom i težio ka njoj. Vizija o Caru Lazaru. Otac je pre 11 godina (tekst je iz 2013.) došao ovde i tada je podigao iz ruševina ovu veliku svetinju, zadužbinu Cara Lazara. Tako da znajući pojedine činjenice hteo sam saznati očevu buduću viziju, pitao sam oca: "Oče, nakon vaše životne vizije koja se ispunila pre nekoliko godina, nakon što ste ovde u Bošnjanima obnovili manastir, zadužbinu Cara Lazara, recite nam koja je vaša sledeća vizija?". Otac je na to odgovorio:
"Želim da nekome predam…". Vizija je to velika, možda i nedostizna, jer teško da neko može da nastavi očevim putem. Vizija očeva je mnogo dublja, očev glas je skrivao odgovore o sledećoj viziji.